140 godina nastave povijesti umjetnosti u Zagrebu

Prošlog mjeseca obilježeno je 140 godina postojanja nastave povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu. Zahvaljujući Izidoru Kršnjavom i biskupu Strossmayeru, koji je podupirao osnivanje katedre, već 1878. započelo se s podučavanjem povijesti umjetnosti, tada zajedno s arheologijom. U tom procesu sudjelovali su mnogi veliki predavači, povjesničari umjetnosti. Uz Josipu Alviž, Lovorku Magaš Bilandžić i Danka Šoureka, u svim segmentima organizacije sudjelovala je i Dubravka Botica, izvanredna profesorica na današnjem Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta.

Dubravka Botica / Snimio Mirko Cvjetko

Profesorice Botica, recite nam nešto o samom programu obilježavanja obljetnice: čemu su dani prioriteti, što se htjelo istaknuti i, konačno, od čega se cijela manifestacija sastojala?

Prije svega, smatrali smo da je potrebno na neki način obilježiti zaista impresivno dugu tradiciju podučavanja povijesti umjetnosti na Zagrebačkom sveučilištu jer u srednjoeuropskom kontekstu nema mnogo odsjeka, sveučilišta na kojima se povijesti umjetnosti tako dugo poučava. Iako nam velika obljetnica slijedi za deset godina, kako je istaknuo naš pročelnik, ipak smo mislili da je dobro sada napraviti presjek i malo se osvrnuti na tu dugu prošlost te rezimirati sadašnji trenutak. Nalazimo se u nekakvu vječnom procesu reformiranja samoga studijskog programa, ali i novih definiranja i pozicioniranja naše struke, tako da je dobro bilo malo se prisjetiti prošlosti i svega onoga što je prethodilo današnjem trenutku.

Program se sastojao od dva dijela. Koji su to?

Da, na početku smo se odmah odlučili zapravo da idemo u dva smjera, koji se međusobno  nadopunjavaju. Jedan je bio organiziranje znanstvenoga skupa na koji smo pozvali one povjesničare umjetnosti koji su predavali na odsjeku, to je bio kriterij. Nismo htjeli pozivati široki krug povjesničara umjetnosti koji su ostavili traga u našoj struci, nego zaista samo one koji su predavali na našem odsjeku, ne kao gostujući profesori, nego kao nositelji i predavači kolegija. Tako većina sudionika zaista jest povezana s Odsjekom, bilo kao sadašnji članovi ili umirovljenici. Ali popratno smo htjeli postaviti i izložbu na kojoj smo prikazali povijest poučavanja povijesti umjetnosti, koja se dijelom poklapa i s poviješću Odsjeka za povijest umjetnosti, odnosno ranije seminara za povijest umjetnosti, kako se zvao prije velike reforme Filozofskoga fakulteta.

Na toj izložbi, koja se sastojala od vremenika, odnosno timelinea, koji je oblikovao Marko Maraković iz FF Pressa, na kojem smo prikazali najvažnije događaje, najvažnije godine. Počevši od Kršnjavoga i njegova čuvenog predavanja, koje smo izložili na toj izložbi, zatim prvi doktorat koji je obranjen na Filozofskom fakultetu, pa osnivanje kluba studenata, reforme studija, osnivanje fototeke, djelovanje nekih istaknutih profesora. Namjera nam je bila ne opterećivati sam skup tim povijesnim podacima. Željeli smo široj zainteresiranoj javnosti prikazati najvažnije događaje iz te zaista jako duge prošlosti. Na toj izložbi istaknuli smo biografije desetak najistaknutijih povjesničara umjetnosti koji su djelovali na našemu odsjeku: Izidor Kršnjavi, Artur Schneider, Grgo Gamulin, Milan Prelog, Jadranka Damjanov, Vera Horvat Pintarić, Radovan Ivančević, Vladimir Marković, Igor Fisković, Nada Grujić i Zvonko Maković.

Osim biografija spomenutih ljudi, izložba koja je trajala tjedan dana sastojala se i od plakata nagrađenih diplomskih radova i nekih važnih stvari za podučavanje povijesti umjetnosti, kao što su Gamulinova skripta, Ivančevićevi filmovi, neki udžbenici, ali su se tu našla i pomoćna sredstva u nastavi. Tehnološka postignuća osobito mijenjaju način predavanja na Odsjeku za povijest umjetnosti.

Tako je! Tehnologija izuzetno utječe na način kako se predaje povijest umjetnosti jer smo mi usmjereni na prikazivanje vizualnoga. Dakle, mi ne radimo kao povjesničari književnosti s tekstom, koji je više-manje uvijek u istome obliku, nego je nama ta tehnika reproduciranja važna i utječe na naš način rada. I tu smo vidjeli vrlo zanimljive reakcije. Nama je bilo posebno zanimljivo vidjeti kako naši sadašnji studenti reagiraju na to što smo izložili. Oni su nam i pomagali u samu postavljanju izložbe i tu ih moramo stvarno pohvaliti. Dakle, krenuli smo od onih prvih staklenih ploča i staklenih dijapozitiva, koje danas više i ne možemo reproducirati na fakultetu, a koji su zaista vrijednost koju bi valjalo negdje konzervirati, primjereno čuvati i izložiti. Prikazali smo stare reprodukcije na starim kartonima koje su se nabavljale u inozemstvu, do kojih nije lako bilo doći. Na tim se primjerima vidi koliko je naša fototeka bogata građom. Ona se sad čuva u maloj sobici na Odjeku za povijest umjetnosti i zaista bi je vrijedilo primjerenije prikazati i konzervirati.

Nakon staklenih i kartonskih ploča uslijedio je episkop, koji još negdje postoji na Odsjeku, potom neizostavni dijapozitivi, koje je zamijenilo sve danas dostupno na računalu. Tehnologija je, kako smo već spomenuli, predavanja povijesti umjetnosti pomaknula u posve drugom smjeru. No još je jedna važna prekretnica – bolonjski preustroj! Je li se na znanstvenom skupu i okruglom stolu koji su održani 22. studenog izlagalo i raspravljalo o tim novim programima učenja, koji zahtijevaju i drukčije pristupe?

Sam način reproduciranja danas nam je u potpunosti izmijenio način dolaženja do materijala, ali nije, čini mi se, toliko izmijenio metode poučavanja: korištenje novih tehnika i umreženosti, ne samo da bismo došli do neke reprodukcije nego i načina kako nam one daju mnogo veće mogućnosti. O tome je zanimljivo izlaganje imala kolegica Josipa Alviž, o tim nekim novim tehnologijama i kako ih se može primijeniti u nastavnom procesu, o tome se dosta govorilo i na okruglom stolu te na našemu skupu, gdje smo htjeli usuglasiti potrebe za nekim novim perspektivama i smjerovima u kojima će ići povijest umjetnosti. Naravno, ne možemo ih još definirati.

Puno veću promjenu u radu i podučavanju i metodama rada sa studentima uvela je bolonja. Bolonjska reforma, koja nam je, kako se često kaže, nametnuta 2006, prisilila nas je da na neki način promijenimo svoje shvaćanje što i kako treba podučiti. Nisu to svi na isti način prihvatili niti primijenili u potpunosti. Došlo je nužno do sažimanja gradiva, prijašnji kolegiji bili su vrlo opsežni. Ključna promjena koja se dogodila u odnosu na ranije, što ja mogu procijeniti iz perspektive studentice koja je studirala po starom programu, a predavala kao profesorica po novom, jest mnogo veće uključivanje studenta u nastavu. Dakle, ne samo da studenti moraju na kraju semestra ili godine položiti ispit nego se ipak od njih traži kontinuirani rad: vježbanje pisanja, korištenja izvora, analize, samostalna istraživanja koje kreće od prvoga semestra. Što na ranijem načinu studiranja i podučavanja nije bio slučaj u tolikoj mjeri. Bolonja je omogućila i veću mobilnost studenata s obzirom na Erasmusove stipendije, jedan ili dva semestra studira se vani. Mi dobivamo također neke studente na razmjenama...

Bolonja je svakako omogućila inozemnu suradnju, kako studenata tako i profesora, ali problem  povijesti umjetnosti jest što je to ipak struka koja je nacionalno usmjerena, gdje se u svakoj zemlji proučava nacionalna baština, i tu onda dolazimo do zapravo nekakvih granica. Naravno, lakše ćemo surađivati s onima koji su nam bliže po nekakvoj zajedničkoj prošlosti, temama u povijesti umjetnosti, pa smo tu više-manje usmjereni na nekakvu širu regiju ili na zemlje s kojima smo prije bili više povezani.

Skup je bio najvećim dijelom orijentiran upravo na teme hrvatske nacionalne baštine i povjesničare umjetnosti koji su se njome bavili. Ne možemo u ovako kratku formatu spomenuti sve, ali možemo istaknuti neke teme o kojima su izlagači govorili. Zašto su baš njih izabrali?

Mi smo pozvali sve koji su predavali da se odazovu sa svojim temama. U pozivu je stajalo da ta izlaganja trebaju pružiti pogled unatrag i pogled unaprijed Odsjeka za povijest umjetnosti. Naravno, više-manje smo se svi bavili pogledom unatrag jer ipak smo povijesna znanosti. Tek se kolegica Alviž u spomenutom izlaganju bavila sadašnjim trenutkom i nekim predviđanjima o budućnosti. Nisu se svi odazvali, možda su neka razdoblja i imena ostala nepokrivena, ali ono što smo htjeli na ovome skupu jest izbjeći neka ponavljanja. Naime, Društvo povjesničara umjetnost od Irene Kraševac dok je bila predsjednica, što je nastavio sadašnji predsjednik Zvonko Maković već u drugome mandatu, organizira simpozije o istaknutim povjesničarima umjetnosti: Anđeli Horvat, Arturu Schneideru, Lelji Dobronić, Đuri Szabu, Olgi Maruševski... Dakle, dio njih radio je na našemu Odsjeku. Institut za povijest umjetnosti nedavno je posvetio skup i izložbu Milanu Prelogu, u Matici je prije desetak godina bio organiziran skup o Gamulinu, s kojega nažalost nikada nismo dobili zbornik. O njegovu fascinantnom životu, zaista poput filma, izlaganje je održala Sanja Cvetnić. Tako da smo htjeli zapravo pažnju usmjeriti na neka druga imena i možda se malo pozabaviti povjesničarima umjetnosti koji su dugo djelovali na Odsjeku, a u nekakvoj široj stručnoj javnosti nisu toliko prepoznati. Tu je onda bilo zanimljivo slušati izlaganja, na primjer kolege Marka Špikića o Peteru Knollu, koji je i za povijest Zagreba i za povijest zaštite spomenika u Zagrebu i za nekakve danas nama aktualne teme važna ličnost, a mi o njemu jako malo znamo. Kolegica Nestić izlagala je o povijesti metodike i istaknula da neće govoriti o Jadranki Damjanov jer smo nedavno o njoj imali nekoliko važnih tekstova. Bavila se Antom Kumanom i Milanom Prelogom i njihovom ulogom u uvođenju likovne umjetnosti, odnosno povijesti umjetnosti u srednje škole. Što su opet neke nove teme, koje dosad nismo dovoljno obradili. Kolega Šourek bavio se Jiroušekom i njegovim istraživanjima Zagreba. Ja sam se bavila ostavštinom Tihomila Stahuljaka, to nisu možda najvažnija imena hrvatske povijesti umjetnosti, ali smo smatrali da i njih treba rasvijetliti i pokazati na koji su način sudjelovali u radu na Odsjeku. Tu smo dobili i kritike da smo neka imena zaobišli, pa smo odmah odgovorili da nismo nikoga htjeli zaobići, jer su na izložbi prikazani najvažniji povjesničari umjetnosti. Dakle, cilj nam je bio da se ne ponavljamo i ne preklapamo s nekim drugim skupovima.

Koliko sam shvatila iz ovog kratkog razgovora, odaziv je bio dosta dobar, puna konferencijska dvorana i profesora i studenata pa bih za kraj samo htjela upitati, kako je riječ o povećem organizacijskom procesu, na čemu se on temeljio? Čini mi se da je u pitanju čisti entuzijazam, koji postaje opća maksima u našoj državi!?

Upravo to, organizacijski odbor isključivo je radio potaknut entuzijazmom, a dijelom i o vlastitom trošku. I kako to često biva, da nije bilo osobne inicijative i entuzijazma, vjerojatno se ovo ne bi realiziralo.